Pred vratima je novo, ovaj put već 107. izvođenje poznatog i prestižnog svakogodišnjeg sportskog događaja na svijetu. Utrka po Francuskoj nije samo biciklistički vrhunac godine i nije samo traženje najboljeg biciklista na francuskim cestama. Radi se o sportskom vrhuncu ljeta s najdužom tradicijom i pričama, koje može napisati samo drama beskonačnih kilometara, uspona, spusta, padanja, afera, suza sreće i žalosti, koje svaki put do izraza najviše dođu na cilju, na poznatim granitnim kockama Elizejskih poljana u središtu Pariza.
Tour je zaštitni znak Francuske, države s najviše turizma na svijetu, slično kao Eifflov toranj, sir, pjenušac, Napoleon ili Asterix. I Tour je prije svega iznimna mješavina strasti, oduševljenja, adrenalina – kako natjecatelja tako i gledatelja. I, naravno, najprestižnija biciklistička utrka na svijetu, koja svaki put iznova pruži nevjerojatne priče, rekorde, anegdote i afere.
Već od 1903. godine, kada je tadašnji novinar sportskog časopisa L’Auto (poslije L’Equipe), Geo Lefevre, uz podršku svog urednika Henrija Desgranga potaknuo organizaciju prve biciklističke utrke koja je imala šest dugih etapa (najduža Nantes-Pariz, čak 471 kilometara), a pobijedio je Francuz Maurice Garin s prosječnom brzinom 25 kilometara na sat (danas je oko 41 km/h). Garin je pobijedio i sljedeće godine, ali su mu poslije tjedan dana organizatori pobjedu oduzeli jer se polovicu jedne od etapa vozio vlakom. Da, afere su također već odavno sastavni dio Utrke po Francuskoj.
Prošlogodišnji pobjednik, Kolumbijac Egan Bernal, je s 22 godine postao najmlađi u povijesti Toura koji je u žutoj majici prešao crtu cilja, a ipak nije najmlađi pobjednik Utrke po Francuskoj. Kako je to moguće? Poznatu žutu majicu na Touru uveli su tek 1919. godine, prije svega zato da bi i natjecatelji i gledatelji lakše primijetili trenutno najboljega na utrci, tako da najmlađi pobjednik, 19-godišnji Francuz Henri Cornet, 1904. godine prilikom slavlja još uvijek nije bio odjeven u žuto. Ali je te godine Cornet bio i zelen i blijed, naime kasnije su sunatjecatelji priznali da su mu na zadnje dvije etape tijekom večere u usputnom restoranu u hranu ubacili sredstvo za spavanje. Ali niti sredstvo za spavanje niti po cesti rasute rajsnegle u zadnjoj etapi (bile su rasute jer su mještani bili ljuti zbog gužve na njihovoj lokalnoj cesti), zbog kojih je zadnjih 40 kilometara prevozio s puknutim gumama, Corneta nisu spriječili da pobijedi prije 116 godina.
Utrka po Francuskoj je s godinama pružila bezbroj anegdota, a profesionalno se razvijala i zadnjih godina je postala jedna od medijski, ekonomski odnosno sponzorski najprivlačnijih sportskih manifestacija na svijetu. Nekada su se biciklisti utrkivali svatko za sebe, prvih godina naravno bez pratitelja, servisnih vozila, ekipa, samo pojedinačno. Samim time bilo je i više što smiješnih što tragičnih incidenata.
Prije prvog svjetskog rata biciklisti su prije svake etape popušili par cigareta, misleći da će im nikotin pomoći u naporima u klanac, a nekoliko puta su dobili i pomoć od gledatelja uz cestu. Tako se u vrh anegdota 1950. godine upisao Alžirac Abdel-Kader Zaaf, koji je u velikoj vrućini natjecateljima bježao već više od pola sata, ali mu je nestalo vode i uhvatio je staklenku koju mu je ponudio gledatelj uz cestu blizu Perpignana. Na brzinu je popio nekoliko gutljaja i prekasno shvatio da je u staklenki vino. Ubrzo je, po riječima očevidaca, počeo vijugati po cesti, a zatim je spustio bicikl, legao u sjenu obližnjeg drveta i zaspao. Nakon 20 minuta su ga gledatelji probudili, a zbunjeni Zaaf zajahao je bicikl i odvezao se – u pogrešnom smjeru. Nakon par kilometara, kada je većina biciklista bil već vrlo blizu, postalo mu je loše i završio je u obližnjem domu zdravlja te odstupio. Isto tako do cilja nije došao Francuz Napoleon Paoli 1920. godine, jer se u okuci tijekom spusta zaletio u magarca i polomio bicikl. Zatim je magarca zajahao i krenuo prema cilju etape, ali je bio diskvalificiran jer je prihvatio nedopuštenu pomoć od nekoga.
Takve anegdote dandanas su, naravno, skoro nemoguće jer je utrka organizirana na najvišoj mogućoj razini, ali skandali je svejedno prate svih njenih dugih godina. Zadnjih godina je zasigurno najpoznatija afera serijskog pobjednika, Amerikanca Lanca Armstronga, koji je od 1999 do 2005 pobijedio čak sedam puta zaredom, ali je poslije zbog dokazane uporabe zabranjenih stimulansa ostao bez svih pobjeda.
Ovogodišnja Utrka po Francuskoj, koja će početi 29. kolovoza na Azurnoj obali, a završiti 20. rujna u Parizu, zbog pandemije covida-19 biti će svakako drugačija od svih proteklih. Natjecatelji će cijelo vrijeme biti u nekoj vrsti balona, znači dobro izolirani od vanjskog svijeta, redovito testirani na covid-19, a Tour će se prvi put završiti tek sredinom rujna.
Continental, dugogodišnji partner Utrke po Francuskoj, ove godine opremiti će čak šest ekipa sa svojim gumama, ručno napravljenim u njemačkom gradu Korbach. Continental će opremiti i sva prateća vozila utrke, a isto tako iznova će biti službeni pokrovitelj etapnih ciljeva, jer će pobjednik na svakoj od 21 etape na pozornici dobiti medalju Continentala.
